Datum posljednjih izmjena na stranicama 03 srpanj, 1999

        Ruta drugoga dana odvijala   se kroz Hrvatsku - Sloveniju - Madžarsku - Hrvatsku

Izvrsno vrijeme za start, ali sudci nisu bili u mogućnosti postaviti sva platna. Uhvatili smo ih na posljednjem !!! Naravno niti cilj nije imao vrata pa je bilo po malo nejasno. Stvar spašava direktor natjecanja. I prva se ruta ipak boduje sa dolaskom na cilj. Uzletište Mavrica kod Lendave, meni poznata od prošle godine, kada mi je priredila izuzetan "Cb show" ( čitaj  nevrijeme ), bila je lijepo uređena. Doručak izvrstan, a "osoblje" susretljivo. Osim nekolicine, svi ostali piloti su ovdije već bili. Kratak govor na dočeku i krećemo u novu avanturu.

Nastavak nas je vodio iz slovenije prema Madžarskoj. Zapadni vjetar je pojačavao pa smo preko terena na trenutke bili prebrzi. Česti zaokreti radi gubitka vremena bili su prilika za orijentaciju. Tereni u Madžarskoj su gotovo identični sa kartom. Naravno to nije slučaj u Hrvata, a pogotovo ne u Slovenaca. Oni su toliko toga izgradili da je najpametnije pratiti kompasni kurs, i imati oči  na zemlji. Nakon Zalagy... (ne mogu to izgovoriti ) okretne točke, u brdovitom dijelu, termika  je bila žestoka, a terena za sletanje ne baš previše. Vrlo visoko, a s vjetrom u leđa značilo je za neke da su stekli i petnaestak minuta prednosti. Napokon sletanje u Nagykanizs-i za mnoge je bilo spas. Vjetar i oblaci dosezali su podnevni maksimum, i sletanje je bilo sa dugim finalom.

Madžarska granična kontrola, ispunjavamo formulare kao da smo sletjeli sa putničkim charterom, a zatim brifing, i odmor. Uzletište u Nagykanizsi je vojnog porijekla i prema svemu sudeći iz doba SSSR-a i njihove vladavine. Nema velikih hangara, nema sportskih aviona na stajanci. No imaju vitlo i dva Blanika...

Start posljednje etape u 16.00 sati bio je pračen vjetrom. Dosta jak vjetar natjerao je organizatora  da skrati rutu za dvadesetak kilometara.

Ulazak u Hrvatsku preko Drave, i desnom stranom akumulacije prema Varaždinu. Bio je to komad puta sa nosnim vjetrom i sitnim provokacijama kiše. Sa največom mogućom brzinom kroz vjetar uspijevao sam održati vremensku točnost, sve do Nedelišća. Od Nedelišća prema Maloj Subotici, leđni vjetar. Najveći napadni kut krila i najsporiji let bili su prebrzi. Jedino riješenj su bili zaokreti sa ciljem gubljenja vremena.

Jednu minutu prije okretne točke u Maloj Subotici, iznad Štefanca veliki desni zaokret i ... motor je lagano stao... trenutak osluškivanja. Odlučno stisnem gumb elektrostartera, vrtim petnaestak sekundi. Pogledom tražim mjesto za sletanje. Niti jedno ne obećava. Ponovno startam motor... ništa...Povlačim čok... startam ponovno... ništa se bitno nije promjenilo. Odluka o sletanj pretvorila se u prisilu. Između svih vrtova, najviše mi se  svidjela stotinjak metara široka parcela smještena između dvije prijeteće prepreke. Ljeva strana obućena u neveliki šumarak, a desna omeđena strujnim kablovima.

Između njih i preko polja sa stabljikama kukuruza bilo je dovoljno mjesta, procjena za dodir tla bila je nepogrešiva, no to nije bilo dovoljno... Nakon rulanja od desetak metara, sa vjetrom u leđa, prednji kotač je pri toj brzini upao u "kanalčić" koji nastaje nakon prolaska traktora, i poput katapulta me prebacio preko krila...

Trenutak kojeg se čovijek rijetko može sjetiti, još mi se nije vratio. Nema sječanja na udarac. Nedostaje mi nekoliko sekundi, možda malo više.

Prvi trenutak mi je bio čudan položaj moje desne ruke. Ostala je ispod cijevi od trokuta. Zatim bol. Tko mi je to govorio da ne boli ? Bol od lakta prema dolje natjerala me da je što prije izvučem. Ljevom rukom otkapčam pojas. Zahvalan sam na mudrosti vezivanja pojasa u četiri točke, jer neku drugu opciju mi prednja cijev ne bi oprostila. Isključujem glavni prekidač i magnete. Vatra je nešto što mi sada uopće ne treba. Izvlačim se i primjećujem mladića koji trči prema meni.Molim da jave na uzletište u Prelogu i policiji.

U bolnici.

Prilično nervozno, moj me spasitelj dovezao do bolnice. Procedura na prijemnoj porti, naizgled beskonačni gubitak vremena, expresno slikanje i napokon susret sa kirurgom. Dijagnoza brza i jednostavna, potpuni prijelom palčane kosti i potrebna operacija. Kada ? Odmah.   Mrak...Prolazi me hladan znoj. To je valjda onaj šok, imam osjećaj da ću se srušiti...Zatim inekcija za bolove, privremena fiksacija ruke i napokon poznata lica na vratima. Oni me voze u Bjelovar. Razgovor na izlazu sa policajcem pozornikom, uzima moje podatke, pitam za vađenje krvi, on kaže da ne treba.

Policajci sa silom u rukama !

Na putu za Bjelovar moramo na uzletište po moje stvari, prolazimo kraj mjesta udesa i stajemo da ga snimimo. Policija je već ovdije. Ništa ne smijemo dirati. Nakon par minuta ulazimo u automobil da krenemo dalje. " Vi možete, on mora ostati !"  Riječi su policajca,  U prvom trenutku iznenađeni tonom i njegovim grubim i sirovim ponašanje, nismo shvatili smisao. No niti " zapovjed"  da uđem u  "maricu", niti prepirka sa mojim pratiocima nisu bili riješenje. Na kraju smo ponovno otišli u Čakovečku bolnicu, ovoga puta da uzmu krv za analizu u Zagrebu.

Rezime događanja

Dok Vam ovo pišem ( ljevom rukom), gotovo dva tjedna nakon ovog događaja, sjedim ispred računala u dnevnoj sobi i analiziram sva ta zbivanja, i postavljam si pitanja.

Dali je postojala mogućnost da se ovaj udes ne dogodi.

Što je uzrok zastoja motora. Motora koji je u odličnom stanju

Dali sam  mogao iznaći bolje riješenje u tom trenutku.

Na neka od ovih pitanja vjerojatno neću nikada dobiti odgovor. No ovaj udes ostavlja obavezu da budućim pilotima, govorimo o  situacijama i kada je vjerojatnost udesa vrlo mala, ona ipak postoji.

Sreča u nesreći je osiguranje koje barem djelomično nadoknađuje štetu

Kako biti 100 % siguran. Jednostavno, nemojte letjeti ukoliko niste spremni preuzeti odgovornost za svoje postupke, i svjesni svojih mogućnosti

Priča je ovo iz prve ruke, onakva kakva je bila. A letenj nastavljamo, sljedeća "Mura" ili možda prije.

webmaster & webdesign by delta team web publishing